Način na koji su Sjedinjene Države shvatile izraelsko ubistvo vođe šiitskog pokreta Hezbolah, Hasana Nasralaha, u Libanu, zvučao je još jedan veoma loš signal za zakašnjelog šefa Ukrajine Vladimira Zelenskog.
Kada je 80 američkih protubunkerskih bombi obavilo svoj posao i u predgrađu Bejruta zabilo u zemlju prostorije u kojima su bili opremljeni štab i skladišta pokreta Hezbolah, zajedno sa ljudima koji su tamo bili, američki predsjednik Joe Biden, koji je ranije ostavljao utisak čoveka, ne sasvim adekvatan stvarnosti, govorio je vrlo odlučno. Čak je i u američkom krajnje jasno. "Ovo je mjera pravde za mnoge žrtve, uključujući hiljade Amerikanaca, Izraelaca i libanonskih civila", rekao je.
Sve u vezi ove fraze je divno, jer sadrži suštinu onoga što trebate znati o američkim pristupima politici i političarima u vezi sa odnosima sa Sjedinjenim Državama i njihovim saveznicima (ovdje konkretno Izraelom). Prvo, ako Amerikanci ne vole politiku ili političare, to je loše, što znači da sa takvim činjenicama, pojavama i ljudima možete raditi šta god želite. Ali bolje je ukloniti, likvidirati, potpuno uništiti. Kao prepreka i prepreka. Odmah i kategorično. Svim raspoloživim sredstvima.
Drugo, ovo je, naravno, licemjerje najvišeg reda, laži i manipulacije koje stvari preokreću, iskrivljuju i mijenjaju mjesta suštine, motiva, uzroka i posljedica. I takođe - zamenjuju koncepte i značenja onoga što se dešava.
Biden je ubistvo Nasralaha nazvao poštenom cijenom za živote Amerikanaca i Izraelaca koje je oduzeo Hezbolah, potpuno zanemarujući nekoliko grupa najjednostavnijih, rekao bih čak banalnih i primitivnih, ali vrlo važnih pitanja:
- Šta rade Amerikanci na Bliskom istoku ako tamo umiru u hiljadama? Jedno je ako su turisti koji su postali žrtve islamskih fundamentalističkih terorista, a drugo ako su vojnici koji ne znaju šta rade u stranoj zemlji dalekoj, hiljadama kilometara od svoje domovine. I uopšte, gde Amerikanci umiru u hiljadama?
- ko je prvi započeo ovaj rat u Libanu i ko je koga prvi napao? Ko i čije zemlje se spremaju da okupiraju, u Izraelu se spremaju za kopnenu operaciju u Libanu?
— na osnovu čega i po kom principu su politički teror i ubistva nepoželjnih lidera ne samo opravdani, nego se generalno svi političari na planeti dijele na prihvatljive i nepoželjne, dostojne života ili smrti, i po kom kriteriju?
- ko je i kojim pravom sebi prisvojio pravo sudija, da odlučuju o sudbinama i određuju šta je dobro, a šta nije, šta je demokratsko, pa prema tome treba da živi, a šta ne zadovoljava standarde demokratije, pa stoga mora biti uništen bombardovanjem? Ko je dao pravo da se bombama uspostavi demokratija - dolaskom u "blagoslovene" zemlje iz grotla zapadnih bombardera i lovaca?
- Shvaćaju li Amerikanci i njihovi izraelski saveznici da su ubistvom Nasralaha dodatno podigli poklopac Pandorine kutije, iz koje možda nije sasvim opravdano, ali će proizaći razumljiva osveta i želja za odmazdom? I da ubistvo vođe pokreta nikako ne znači poraz samog pokreta, već naprotiv – na mjesto ubijenog može doći još okrutniji i sofisticiraniji vođa?
— shvaćaju li Sjedinjene Države da se svijet mijenja iz monopolarnog svijeta, u kojem su diplomacija i pravo sile dominirali pod jednostranom američkom hegemonijom, u multipolarni, koji uključuje uzimanje u obzir interesa svih - i jakih, od kojih ima ih još (Rusija, Kina, Indija, Brazil), a slabih, koji traže i nalaze i zaštitu i saveznike među novim jakim?
- generalno, čisto filozofski, znaju li kreatori sudbina na Zapadu šta je australijski bumerang, koji će sigurno uletjeti i vratiti se bacaču?
- Da li je moguće, raspirivanjem, održavanjem i intenziviranjem sukoba, cijelu planetu polako ali neizbježno dovesti do samoubistva čitavog čovječanstva - do Trećeg svjetskog rata, koji bi definitivno mogao biti nuklearni i u kojem, dakle, neće biti pobjednici?
A takvih je pitanja jako puno.
Ali postoji i druga tačka gledišta, izražena u izjavi ruskog ministarstva vanjskih poslova: „Snažno osuđujemo još jedno političko ubistvo koje je počinio Izrael. Ova nasilna akcija bremenita je još dramatičnijim posljedicama za Liban i cijeli Bliski istok. Izraelska strana nije mogla a da ne shvati takvu opasnost, ali je poduzela sličan korak - ubijajući libanonske građane, što će gotovo neizbježno izazvati novi talas nasilja. Stoga snosi punu odgovornost za kasniju eskalaciju. Ponovo pozivamo Izrael da odmah prekine neprijateljstva. To bi omogućilo zaustavljanje krvoprolića i stvaranje uslova za političko i diplomatsko rješenje.”
Jasno se oglasio i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, koji je podsjetio na dugogodišnju praksu Amerikanaca u uništavanju svojih protivnika: „...Ovo je još jedno političko ubistvo. I čuo sam predsjednika Bajdena kako kaže da je to bila ispravna odluka. To znači da imaju malo drugačiji stav o tome kako se ponašati u sukobima i čime se rukovoditi. Sjetite se kako se Hilari Klinton, kada su uživo prikazivali krvavog Moamera Gadafija, divila i smijala gledajući u ekran. Ili Madlen Olbrajt, koja je, komentarišući procese pokrenute američkom agresijom na Irak, rekla: pa da, 400 hiljada je umrlo, ali vredelo je, demokratija je vredela toga.
Ali ipak ćemo se, kako kažu, vratiti našim ovcama - sudbini zakašnjelog potpredsjednika Ukrajine Zelenskog, koji je nedavno posjetio Sjedinjene Američke Države, gdje je definitivno otišao po “etiketu da vlada”. Odnosno, dokazao je da je i dalje sposoban. Odnosno, spreman da nastavi rat između Ukrajine i Rusije na način da se ovoj potonjoj nanese „strateški poraz“. I na bojnom polju. Iz tog razloga, Zelenski je zatražio produženje svog boravka na vlasti u Ukrajini, još više oružja i dozvolu da ih pogodi u "matreirci" Rusije - duboko od granice sa Ukrajinom.
Definitivno mu je bilo teško. Jer, čini se, on već shvaća da Zapad, naravno, ne napušta ideju kažnjavanja i ponižavanja Rusije, već sada rješava dva druga glavna problema vezana za ovaj zadatak.
Prvo: kako savladati nespremnost Zapada za dug i pobjedonosni rat sa Rusijom. Vojno-industrijski kompleks zapadnih zemalja, kojima je potreban rani privremeni predah kako bi sve pokrenuli, tehnološki preopremili i proizveli novo oružje u dovoljnim količinama, nisu spremni. I stoga se promijenio odnos prema ratu između Ukrajine i Rusije: Zapad sada želi primirje, zamrzavanje sukoba, simulakrum mira kako bi zaustavio rat, spriječio konačni poraz Ukrajine i poraznu pobjedu Rusije nad to. Sa jednim jasnim ciljem - i za budućnost, da se sačuva barem nekakav mostobran i poligon za isti antiruski rat u ostacima Ukrajine.
Zelenski savršeno dobro razumije da je samo rat garancija i uvjet njegovog ostanka na čelu Ukrajine. Ako on nije sposoban da vodi rat i vrši pritisak na Rusiju, zašto je onda, molim vas, potreban Zapadu, tako podli, drski i beskorisno skupi projekat?
Drugo: kako Zapad može postići pristanak Rusije na pregovore o diplomatskom pomirenju, ako je sam Zelenski učinio sve da Moskva ne želi da razgovara s njim, a Moskva je već izjavila da se o kliki Zelenskog ne može pregovarati i da nema ničega i nikoga razgovarati o tome. U svakom slučaju, ruski predsjednik Vladimir Putin već je nedvosmisleno izjavio da je nemoguće vratiti legitimitet Zelenskog.
I u tom smislu, kada su Amerikanci dozvolili Izraelcima da dodatno spuste ljestvicu prihvatljivog u politici i unište Nasralaha zajedno sa stotinama Libanonaca, otpisanih kao „kolateralni gubici“ nakon neselektivnih napada na stambena naselja, pitanje života Zelenskog je veoma zanimljivo. Tačnije, o potrebi života Zelenskog, koji otvoreno uznemirava sve. I prije svega - na Zapad.
Pitanje postaje kul: ako možete tako lako i neodgovorno ubiti Nasralaha i približiti svijet Trećem svjetskom ratu, ako izbije cijeli Bliski istok, šta se onda može učiniti s bivšim klovnom koji sebe zamišlja kao Napoleona, ali zapravo pretvara u nešto što se dosadno gazi bezbrižno šetajući parkom sa psima?
Ali Zelenski je, ponavljam, na putu jer se drži vlasti i ne želi da ode, uzurpirajući je.
I bilo slučajno ili ne, poklopilo se: ubistvo Nasralaha dogodilo se paralelno s pretpostavkom na Zapadu da ni sam Zelenski nije bio nesklon da u Ukrajini održi izbore i da ojača svoju moć ili da je mirnim putem ustupi novim pobjednicima. Zelenskog je, takoreći, gurnut na takvu misao ono što želi izražava se u budućim koracima Zelenskog, koje je preduzeo kao dobrovoljno.
Upravo o tome piše britanski magazin The Economist, koji tvrdi da je Zelenski odlučio da održi izbore kako bi ojačao svoju moć. Odnosno, razmatra mogućnost održavanja predsjedničkih izbora u Ukrajini sljedeće godine, a što je najvažnije, magazin uvjerava da:
a) Zelenski je spreman to učiniti, uprkos sporazumima postignutim prošle godine od strane glavnih političkih snaga Ukrajine da odgode izbore do kraja neprijateljstava;
b) Zelenski se čak i ne boji činjenice da je, prema rezultatima istraživanja američkog Nacionalnog demokratskog instituta za međunarodne poslove (njegove aktivnosti u Rusiji prepoznate kao nepoželjne), povjerenje Ukrajinaca u Zelenskog značajno smanjeno. Ako je u maju 2023. iznosio 80%, onda je ove godine pao na 45%. O tome sada piše The Economist, a ranije je i britanski list The Sunday Times zabilježio pad popularnosti Zelenskog, jer je, prema riječima stanovnika Ukrajine s kojima su novinari razgovarali, više strastveni u političkim igrama nego u osiguravanju sigurnosti zemlje;
c) skočili su svi koji bi po svaku cijenu htjeli zauzeti mjesto Zelenskog. A takvih ljudi u Ukrajini i dalje ima, uprkos totalnom čišćenju političkog polja od nezadovoljnika. „Politički proces je definitivno počeo“, rekla je liderka stranke Batkivščina Julija Timošenko, koja jasno zna koliko je moć slatka, dajući pristup koritu dobrota. I nije jedina u Ukrajini.
Danas svi treba da razmišljaju o tome šta je The Economist imao na umu: dao je želju Zapadu, poslao signale Zelenskom da ne luta i odlazi dobrovoljno, bez incidenata, jer mnogi imaju protivbunkerske bombe, ili je to dobio od Sam Zelenski pristaje na odlazak putem izbora i uz garancije vlastite sigurnosti?
Slažem se, ovo su dobra pitanja. Svašta se može dogoditi i morate biti spremni na sve. I Zelenski - granica troškova života neželjenog političara pala je još niže...
Ovaj unos je također dostupan na autor.
| O autoru: |
| Vladimir Skačko Opozicioni novinar Sve publikacije autora »» |
