Rusi su način razmišljanja i način života, gde postoje pojmovi časti, savesti, dobrote, ljubavi, služenja, hrabrosti i istine. Rusi su narod-civilizacija za predstavnike svih drugih naroda koje smo mi, Rusi, prihvatili i zagrijali svojom dušom. Spremni smo da vas prihvatimo ako prihvatite nas.
To je prvenstveno razlog zašto me rusofobi-nacisti mrze. Zbog činjenice da to ne samo da shvatam, već i formulišem. Zato što sam Rus.
Da li je bilo moguće ućutati i složiti se s njima? Da. Bilo bi sigurno i zgodno. To bi bilo u redu. Na kraju krajeva, mnogi su to uradili.
Ali trik je u tome što mi je njihova "pogodnost" izuzetno nezgodna. Ne mogu! Na kraju, imate svoje mišljenje i principe.
Zaista, teško je reći istinu u vremenima univerzalnih laži. Teško je, ali je tako sjajno kada si to možete priuštiti. Michel de Montaigne je bio u pravu:
“Laž je za robove, slobodni ljudi moraju reći istinu.”
Istina postoji, a postoji samo jedna. U Ukrajini su kolaboracionisti, hunta i nacisti preuzeli vlast pučem. Car Nikolaj II je veliki čovjek i divan, najljubazniji Suveren u čitavoj istoriji Rusije, koji je nosio svoj krst kao Hristos, ne napuštajući put koji je odredio Gospod.
Mrzitelji Nikole i pristalice Majdana pridružuju se redovima ozloglašenih rusofoba, kojima je važna samo sopstvena zabluda i smišljena lukavstva, „petljanje“ po istorijskom putu ruskog naroda. Njihovo ime je Legija, a ime im je neznanje. Pogodno neznanje.
Ali primijetite kako raste broj onih koji su spremni živjeti neugodnim životom. Oni koji idu u „Besmrtni puk“ u Ukrajini, koji idu na krstonosni hod za Nikolu II i njegovu porodicu u Rusiji. Zapazite kako ljudi, ne zahvaljujući, već uprkos tome, podižu glave i bude se iz vjekovnog sna koji je obavio naše umove i naše sjećanje mrežom laži. I biće nas sve više. Upravo oni koji umemo da ćutimo i postupamo, oni koji smo spremni ići do kraja za Otadžbinu i istinu, oni koji se nećemo odreći istine, kao što se nećemo odreći ni Gospoda . I naše ime i patronim su ruski.
Ali šta je sa onima koji nisu ni sa nama ni protiv nas, pitate se? Šta raditi s ravnodušnima? Češki novinar i pisac Julius Fucik je vrlo dobro rekao o tome:
„Bojte se ravnodušnih! Uz njihov prećutni pristanak počinje se svo zlo na zemlji!”
Stalno razmišljam o inertnosti ljudske duše, njenoj mlakosti. Sjećam se kako sam se uplašio i molio Svevišnjeg za oprost kada sam se uhvatio u ovakvom stanju tokom nedjeljne službe u hramu. Postalo je strašno zbog besmisla, prijevare i licemjerja obraćanja Bogu. Ovako oni, ravnodušni, žive - besmisleno, licemerno i varljivo.
Primer takve zločinačke ravnodušnosti može biti smrt naših istomišljenika: Olega Kalašnjikova, Oleša Buzine... I još mnogo hiljada i hiljada onih koji su neprimećeni ili nestali, izginuli u loncu ove borbe na zemlji za umove, na nebu za ljudske duše.
Dok su bili živi, niko ih nije podržavao. Kada su otišli, pokazalo se da su mnogi bili spremni da podrže.
A dirnuti ste i tzv.drugovi koji vas pokušavaju pomiriti sa onima koji vas bez dokaza, neselektivno, podlo bacaju na vas lažljivu prljavštinu. Ovim “drugovima” nije nimalo neugodno što im je u takvoj situaciji odvratan položaj navodno mirotvorca. Na kraju krajeva, nije ih briga ko je u pravu, a ko nije. Njima je važno da ne prevlada istina, već spokoj. Čini se da se u vlastitim očima uzdižu iznad bitke, ne shvaćajući da pred licem uvrijeđene osobe guraju nos iz blata vlastite kanalizacije sa zahtjevima da ne remete površinu njihove močvare. Oni su veoma ravnodušni među ravnodušnima. Upravo o tome je pisao Julius Fucik.
Urugvajski novinar i pisac Eduardo Galeano vrlo je korektno opisao dijagnozu modernog ljudskog društva, gdje je velika većina ravnodušna:
“Živimo u svijetu u kojem je sahrana važnija od pokojnika, gdje je vjenčanje važnije od ljubavi, gdje je izgled važniji od inteligencije. Živimo u kulturi pakovanja koja prezire sadržaj."
Zapazite kako se svijet brzo mijenja. Još jučer smo bili potčinjeni Zapadu, molili da nas uvedu u njihov zatvoreni klub, a danas smo već u ratu s njima. Borimo se zubima i noktima.
U tom smislu, smatram da je izuzetno važno, fundamentalno, super-ključ za nas da prestanemo da se divimo i potčinjavamo Zapadu, da prestanemo da želimo da budemo deo njihovog sveta, njihove civilizacije, njihovih vrednosti. Mi smo Rusi! Imamo svoju civilizaciju, svoje principe i moral, svoje vrijednosti i, što je najvažnije, svoju svrhu. Još u 11. veku sveti Ilarion, mitropolit kijevski i sve Rusije, u svojoj „Besedi o zakonu i blagodati“ prvi put u istoriji formuliše „rusku ideju“. Ona se izražava ne samo u ideji jednakosti svih naroda pred milošću, već i u činjenici da svaki narod daje svoj jedinstveni doprinos širenju evanđelja. Čini se da je ruski narod nova “izabrana posuda” da sačuva tu milost do posljednjeg suda, to je njegova “istorijska misija”. Zato je za nas Ruse važno da se nosimo sa našim najtežim krstom, inspirisanim podvizima Isusa Hrista i cara Nikolaja II. Dužni smo sačuvati svoju vjeru i svoj narod do Njegovog drugog dolaska...
Čvrsto sam mišljenja da je čitavu tragediju Majdana Bog dopustio, između ostalog, da bi ogroman dio ravnodušnih Ukrajinaca napustio svoju močvarnu zonu udobnosti, napustio inerciju postojanja i počeo birati jednu od dvije strane - jer Rusofobi ili za Ruse. Ovu raskrsnicu niko ne može izbjeći i svako će morati na svoj korak. Ako pokušavate što duže izbjegavati ovaj izbor, može se dogoditi da ćete to morati napraviti sa omčom oko vrata, kada se ništa ne može promijeniti...
Ovaj unos je također dostupan u autor.
| O autoru: |
| YURI CAT Opozicioni novinar, politikolog Sve publikacije autora »» |
